25. siječnja 2008. godine u 19,30 sati HNK u Varaždinu izveo je dramu Vučjak Miroslava Krleže u režiji Ivice Kunčevića.
Scenogaraf predstave je Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer, glazbu je skladao Neven Frangeš, koreografiju i scenski pokret oblikovala je Đurđica Kunej, oblikovatelj svjetla je Zoran Mihanović, a asistentica redatelja Barbara Rocco.

U predstavi nastupaju: Robert Plemić (Horvat), Barbara Rocco (Marijana), Ljiljana Bogojević (Eva), Zvonimir Zoričić (Hadrović / Otac Horvatov), Stojan Matavulj (Pantelija), Ivica Pucar (Jura), Berislav Tomičić (Mitar), Slavko Juraga (Lazar), Zvonimir Jelačić (Perekov Juro), Vesna Stilinović (Evina mati / Mati Horvatova), Zvonko Zečević (Lukač / Doktor Strelec), Žarko Savić (Tomerlin / Šef redaktor), Zoran Kelava (Polugan / Treći član Šk. odbora ), Željko Mavrović (Venger), Darko Plovanić (Metteur), Gordana Slivka (Korektorica). U predstavi nastupaju i djeca: Franka Kos, Paula Fruk, Mate Grgić/ Ena Zernec, Nera Meliš, Mateo Makšan te plesači: Mirna Košir, Nikolina Margetić, Vida Rak, Tena Rak, Nevena Kereša, Dora Markotić, Ines Košmerl, Ena Majcen, Saša Jakšić.

Vučjak je drama koju je Krleža napisao 1923. godine. Riječ je o paradigmatičnome komadu koji kroz lik apsolventa filozofije, ratnoga invalida, novinara i kasnije seoskoga učitelja Krešimira Horvata govori o teškoj sudbini hrvatskoga intelektualca u burnim vremenima Prvoga svjetskog rata i neposrednog poraća, odnosno o hrvatskome intelektualcu općenito u svim povijesnim razdobljima pa posebice i danas.

Redatelj Ivica Kunčević u novome je čitanju načinio veće dramaturške zahvate koji djelu daju suvremenu dinamiku i značenja.

Miroslav Krleža (1893-1981) najznačajniji je hrvatski književnik, koji je svojim djelom nadahnuo naraštaje hrvatskih intelektualaca, te pokrenuvši neizmjerno važan proces kritičkoga osvješćivanja suvremenoga hrvatskoga društva, bitno utjecao na uspostavljanje njegovih standarda. Sudjelovao je pri pokretanju i usmjeravanju časopisa koji su odredili kako prvu (Plamen, Književna republika, Pečat), tako i drugu (Republika, Forum) polovinu prošloga stoljeća. Prozaik (Povijest Filipa Latinovicza...), pjesnik (Balade Petrice Kerempuha...), esejist (Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus...), enciklopedist (utemeljitelj Leksikografskoga zavoda koji danas nosi njegovo ime), posebice važan trag ostavio je kao dramatičar (Legende, Glembajevski ciklus, Aretej...).

Ivica Kunčević (1945) je jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih kazališnih redatelja koji je dosad režirao više od stotinu predstava različitih stilskih i žanrovskih odrednica, od dječjih i modernih komada, do hrvatskih i svjetskih klasika. Posebice je sklon preradama nekazališnih tekstova i osebujnim čitanjima dramske baštine. Bio je kućni redatelj dubrovačkoga Kazališta Marina Držića, zagrebačkoga DK Gavella i HNK, čiji je član i danas. Iako je rođen u Bartolovcu blizu Varaždina, najveći dio opusa posvetio je promicanju dubrovačke književne baštine, pri čemu u antologijska djela novijega hrvatskog teatra nedvojbeno ulaze njegove postave Držićevih komedija i pastorala. Dobitnik niza uglednih nagrada i priznanja od Nagrade grada Dubrovnika do Sterije, Orlanda, Marula, Vladimira Nazora i Dubravka Dujšina.

U kritici predstave Vučjak Večernji list navodi da je Krležin Vučjak preispitan je u HNK u Varaždinu u režiji Ivice Kunčevića, koji posve otvoreno, riječju i djelom, tvrdi kako nije krležijanac, ali je isto tako ovom predstavom potvrdio kako se Miroslav Krleža može vješto oblikovati iz drukčijih, nesvakidašnjih i svježih žarišnih točaka.
Ivica Kunčević, sve u duhu vremena u kojem živimo, guste, mrežaste, provokativne i intelektualizirane Krležine dijaloge zgusnuo je do same kosti radnje i emocije.
Kunčević je, uz pomoć svojih glumica i promišljene kostimografkinje Danice Dedijer, uobličio atmosferu svojevrsne "kuhinjske  erotike", parodirajući mnogo puta znane situacije do eksplozivnog i sardoničnog obrata koji je novost u njegovom redateljskom  putokazu.
Predstava eksplodira u amerikaniziranom mjuziklu je - to je Horvatov san danas u koreografiji Đurđice Kunej, piše, između ostalog, Želimir Ciglar u Večernjem listu.
 

U tekstu Krležini lukavi i brutalni domoroci uredno žive Jutarnji list naglašava da je Ivica Kunčević solidno režirao u varaždinskom HNK dramu Miroslava Krleže ‘Vučjak’. Predstava traje nešto dulje od dva sata, a osnovna joj je namjera da Krležinu dramu prikaže pseudorealistično. Takvi su kostimi Danice Dedijer, a takva je i scena Ivice Prlendera. Glumci su pak u nekom povišenom, salonskom tonu, čime se dojam pseudorealističnosti pojačava. Evu, fatalnu ženu, vrlo dobro igra Ljiljana Bogojević, a njezina je Eva najbolje napravljena od glavnih uloga u predstavi. Ona je prostakuša koja međutim ima energije da manipulira pohlepnim seljacima i mjesnim “badavadžijama”.
Glumci koji nastupaju u epizodnim ulogama sjajni su: odličan je Žarko Savić, prvo u ulozi Horvatova poslodavca Šef redaktora, a potom kao šepav, gramziv i  okrutan seljak Tomerlin. Dobro igra i Stojan Matavulj žandarskog postajnog vodnika Panteliju a osobito je uvjerljiv Slavko Juraga u ulozi Lazara. Lijepu minijaturu izradio je pak i pomalo zaboravljeni Željko Mavrović, koji igra vlasnika “Narodne sloge“, alkoholom izjedenog Vengera.
Krležin u svoje doba provokativan komad, koji se direktno referirao na zbilju, vrijedi i danas kao pesimistična studija sela, antiutopijska i vrlo relevantna. Krleža ne štedi nikoga, ni sebe, zaključuje Tomislav Čadež u Jutarnjem listu.

Vjesnik u kritici naslovljenoj Vučjački revolucionari postali tajkuni navodi da je pomno osmišljenim redateljskim zahvatima i kraćenjem više od pola teksta Ivica Kunčević Krešimira Horvata oslobodio krležijanstva – govorne fraze, patetike, svega onoga što je nekada bilo kanon, i od »Vučjaka« je načinio suvremenu dramu čije se silnice sudaraju u prostoru između sna i stvarnosti.
Stvarnost i Horvatov košmar, kao posljedica stvarnosti, podloga su predstavi koja klimaks doživljava upravo u snu. U Horvatovoj snomoriji u kojoj on traži krivca za nemoć da živi stvarnost.
San i fantazmagorija pokreću i rastvaraju Kunčevićeva »Vučjaka«. Pojavljuju se u svim trenutcima u kojima bi Krešimir Horvat morao donijeti sudbonosnu odluku i djelovati. Prvi put kao Horvatova reminiscencija na traume djetinjstva i strah od mogućeg djeteta s Margetićkom, drugi put kao ples maškara, a treći put kao propast revolucije u kojoj se potencijalni revolucionari promeću u grabežljivce.
Ideje ove iznimne predstave redatelj je ostvario u suglasju cjelokupnog ansambla, kroz njegovo zajedništvo, u kojem ima izvrsnih glumačkih kreacija, stoji u kritici Andrije Tunjića objavljenoj u Vjesniku.