U srijedu, 24. listopada 2007. s početkom u 19,30 na Gavellinim večerima u DK Gavella u Zagrebu sudjelovala je komedija MOLIERE  Carla Goldonija u prijevodu Borisa Hrovata i režiji i dramaturškoj obradi Ivice Boban, koja je hrvatsku praizvedbu imala 20. ožujka 2007 godine. 

Pročitajte kronologiju života i djela Carla Goldonija te onu Jean-Baptistea Molierea te tekstove Ive Hergešića i Vladimira Gerića o Moliereu.

Scenograf je Zlatko Kauzlarić Atač, kostimografkinje Doris Kristić i Đenana Voljevica Čičić, a svjetlo je oblikovao Deni Šesnić. Dramaturški suradnik je Mladen Martić, izbor glazbe i scenski pokret potpisuje Ivica Boban, maske Commedie dell' arte kreirao je Miljenko Sekulić, a asistent redateljice je Berislav Tomičić. U predstavi se izvode također i dramaturškom obradom umetnuti dijelovi i navodi iz izvornih Molierovih djela (Mizantrop, Tartuffe, Don Juan) u prijevodu Vladimira Gerića, Radovana Ivšića i Slavka Ježića, te glazba Jean-Baptistea Lullyja, Luigia Boccherinija i Antonia Vivaldija. Predstava traje 100 minuta bez stanke.

Pročitajte tekst o ovoj komediji koji je za HNK u Varaždinu napisao veliki poznavatelj Goldonijeva djela Luigi Lunari. Pročitajte tekst o varaždinskoj predstavi koji je napisao dramaturški suradnik Mladen Martić.

U predstavi nastupaju: Marinko Prga (Moliere, francuski komediograf i glumac), Mirjana Sinožić  (Bejartova, glumica koja živi u Molierovu domu), Ana Kraljević (Isabella, kći Bejartove, glumica u istoj družini), Ivan Glowatzky (Valerio, glumac, Moliereov prijatelj), Stojan Matavulj (G. Pirlone, licemjer), Berislav Tomičić (Leandar, građanin, Molierov prijatelj), Ivica Plovanić (Grof Lasca), Ines Bojanić (Foresta, Molierova sluškinja), Darko Plovanić (Lesbino, Moliereov sluga).

Moliere je znameniti francuski dramatičar i u nas s nepravom dosad nepreveden Goldonijev komad koji govori o jednoj «spornoj» epizodi iz njegova života. Kao i Moliere u svome Tartuffeu, Goldoni u Moliereu izaziva društvene konvencije te suprotstavlja majku i kćer (Bejartovu i njezinu kćer koje žive u Moliereovu domu i igraju u njegovoj kazališnoj družini) u burnoj ljubavnoj pustolovini. U cijelosti, Goldonijev Moliere sjajno je djelo, dinamično, zabavno, puno preokreta, ali ne bez dubine: ono postavlja stanovita pitanja na koja nije bilo moguće ni onda (u 18. stoljeću), ni danas, dati jednoznačen odgovore.

Carlo Goldoni (1707-1793), talijanski je komediograf čije je djelo prešlo granice njegove domovine i postalo nezaobilaznom baštinom europskoga i svjetskoga kazališta. Stoga nije čudno da 2007. godine cijeli svijet obilježava 300. obljetnicu rođenja pisca koji je svojim sočnim komedijama karaktera i običaja, čije je ishodište u pučkome kazalištu i commediji dell'arte, posebice afirmirao srednje i niže društvene slojeve.
S Moliereom, Goldoni se vraća dramskome stvaralaštvu nakon 1750. godine, „annus mirabilis“, u kojoj je nakon kratkog razdoblja odmora napisao šesnaest novih komedija. Možda umoran od realističke proze i zapleta iz gradjanske svakodnevice svoga „tour de force“, Goldoni se okušava u klasičnoj formi od pet činova i u stihu od četrnaest slogova, koji je – u talijanskom – najsličniji aleksandrincu velikih Moliereovih komedija i Corneilleovih i Racineovih tragedija.

Ivica Boban je redateljica, koreografkinja, scenaristica i autorica kazališnih projekata, redovita profesorica zagrebačke ADU i gostujuća profesorica na New York University. Utemeljila je i vodila niz značajnih projekata od kojih je u povijest hrvatskoga kazališta ušla glumačka radionica Pozdravi. Surađivala je sa vrhunskim kazališnim djelatnicima u svijetu kao što su Barba, Grotowsky, Gonzales, Ionesco, Fo, Stoppard, Cecily Berry, Genty, Menzel... te sa Školom za mim i teatar Jacques Lecoq u Parizu, sa Royal Shakespeare Company u Londonu, sa Institutom International de la Marionette u Charleville-Mezieresu te Kazališnom akademijom i Akademijom novog plesa u Amsterdamu. Dobitnica je brojnih domaćih i inozemnih nagrada.

U kritici Molierea Večernji list ističe da je  Hrvatsko narodno kazalištu u Varaždinu u kratko vrijeme nanizalo ogrlicu izvrsnih predstava, a kruna je upravo održana hrvatska praizvedba Molierea Carla Goldonija. Redateljica Ivicom Boban je ispreplevši poput čipkastog obruba “Tartuffea” i “Don Juana” dobro sklopila predstavu koja obgrljuje vremena i prostore točno tamo gdje je glumac doma - na pozornici. Zlatko Kauzlarič Atač svojom je scenografijom publici pružio iluziju da promatra kazalište s one strane s koje ga vide i žive glumci. Doris Kristić i Đenana Voljevica Čičić raskošnim, maštovitim, razigranim i zaigranim kostimima pružile su glumcima izazov za oblikovanje uloga, a gledateljima užitak uranjanja u povijest kazališta. 

Marinko Prga gotovo je dijaboličan u naslovnoj ulozi, izvrstan, točan, nikako narcisoidan. Ivan Glowatzky briljantan je suigrač koji zna dodati loptu i uzeti prostora točno koliko treba. Ines Bojanić blistava i u igri i u oku, Ana Kraljević pravo otkriće, lijepa na sceni, burna drugarica u dijalogu, kao i Mirjana Sinožić sva u tamnim, gustim preljevima.
Stojan Matavulj kao da je osobno “hvalisavi vojnik” commedie dell’arte, Berislav Tomičić i Darko i Ivica Plovanić više nego dobri domaćini i gostima i redateljici ove uzbudljive, mudre, preciozne i u detaljima očuđujuće predstave koja kazalištem može sve što srce se usuđuje, zaključuje Želimir Ciglar u Večernjem listu.  

17. i 18. listopada 2007. na repertoaru su bileizvedbe folklornog baleta s pjevanjem Veronika Desinička.
Glazbu za balet skladao je poznati varaždinski skladatelj Davor Bobić, a koreografiju potpisuje Dinko Bogdanić. Pjesme su uzete iz hrvatske narodne baštine.
Bobićevo djelo iznimna je kombinacija dvaju različitih zvukova, klasičnog i tradicijskog, i dviju plesnih koncepcija, baletne i folklorne. Uz Ansambl LADO, kao nositelja projekta, i angažman vrhunskih hrvatskih majstora glazbeno-scenske umjetnosti: kostimografkinja Ike Škomrlj i Dijane Kosec-Bourek, dizajnera svjetla Denija Šesnića i scenografa Žorža Draušnika; u projektu sudjeluju i članovi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije te Bubnjarski ansambl Rudiment iz Varaždina. Mješovitim orkestrom sačinjenim od folklornog orkestra Ansambla LADO i članova Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije ravnat će Dražen Kurilovčan.

U ulogama Fridrika i Veronike u ovoj predstavi plešu Dubravko Radić i Iva Sekula (alternacije Alen Šušković i Sandra Muselin); grofa Hermana II. Celjskog utjelovljuje Miljenko Piškorić, njegovu ženu Barbaru Celjsku ili Crnu kraljicu Irena Matica (alternacije Goran Vašarević i Helena Jednačak) dok se u ulozi Elizabete Frankopan, prve Fridrikove žene, pojavljuje Tamara Horvat (alternacija Sandra Muselin).

Na praizvedbi Veronike Desiničke, održanoj 9. ožujka 2007. u Varaždinu, koju je varaždinska publika ispratila ovacijama, bili su nazočni i ministar kulture Božo Biškupić i predsjednik Odbora za kulturu Hrvatskoga sabora Petar Selem.

Skladatelj Davor Bobić o ovoj predstavi je za Vjesnik izjavio: "Inspirirala me legenda o Veroniki Desiničkoj jer sam često boravio u tome mjestu. U jednom trenutku pala mi je na um zamisao kako ću glazbu za folklorni balet s pjevanjem napisati za Lado. Veronika Desinička je spoj tradicije i baleta s folklorom i prvi put su spojeni ansambl narodnih plesova i pjesama s instrumentima".

Folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinička napravljen je na temelju stare hrvatske legende nastale još u 15. stoljeću o strastvenoj ljubavi u Hrvatskom zagorju između pučanke Veronike Desiničke i plemića Friedricha Celjskog, sina moćnog Hermanna Celjskog, koji je bio vlasnik utvrde Veliki Tabor kraj Desinića. Kralj Žigmund je mladog Friedricha osudio na smrt. No kako je Friedrichova sestra Barbara bila kraljeva supruga (poznata je još kao crna kraljica), zauzela se za svog brata, pa je kralj Friedricha pomilovao i izručio ga ocu u Celje. Tu je mladi Friedrich bio u tamnici pet godina, a za to vrijeme je Hermann dao zatvoriti snahu Veroniku u kuli Ojstrica kraj Ptuja.

Optužio ju je pred sudom u Celju da je vještica koja mu je sina zaludila čarolijama i navela ga da ubije ženu, kako bi se dočepala ugleda i bogatstva roda Celjskih. Celjski sud je, međutim, Veroniku u pomanjkanju dokaza oslobodio. Bijesan zbog oslobađajuće presude, Hermann je ponovno dao zatvoriti Veroniku, ovaj put u Velikom Taboru, gdje su je njegovi ljudi udavili 1425. i zazidali između središnje kule i ulaznog dijela grada. Kada je nesretni Friedrich izašao iz celjske tamnice 1429. i saznao za tragičnu smrt svoje drage, bogato je obdario kartuzijanski samostan Bistru kod Ljubljane kao spomen na svoju veliku ljubav, a samu Veroniku obilježio je 14. listopada 1426. kao groficu Celjsku.

Pročitajte vijesti o događajima u rujnu i listopadu ove godine.