U petak, 9. prosinca u 20,00 sati na Sceni Zvonimira Rogoza održano je gostovanje Drame HNK iz Splita s predstavom Erica-Emmanuela Schmitta Mali bračni zločini u režiji Trpimira Jurkića. Scenografkinja je Vesna Režić, kostimografkinja Ana Marin, jezična savjetnica Jagoda Granić, oblikovatelj svjetla Miroslav Mamić te oblikovatelj tona Tomislav Luetić. U predstavi nastupaju: Andrea Mladinić (Lisa) i Mijo Jurišić (Gilles).

Francuski pisac, dramatičar, filozof i filmski redatelj Éric-Emmanuel Schmitt, čiji je dramski tekst Libertinac prije točno deset godina splitska publika imala priliku gledati na velikoj sceni, ovaj put nam stiže na Scenu 55 splitskoga Kazališta, sa svojom 'duo' dramom Mali bračni zločini.

Schmitt priču plete oko dvoje supružnika. Jules, koji zbog udarca u glavu doživi amneziju, vraća se iz bolnice, a njegova supruga Liz pokušava mu pomoći da se sjeti svog života. No, radi li se o amneziji? U toj psihološkoj igri istine i laži supružnici preispituju petnaest godina svojega braka, svoju ljubav, ili ono što je od nje ostalo.

U četvrtak, 19. siječnja u 20 sati na repertoaru je bila predstava „Instrukcija“ rađena prema originalnom tekstu francuskog pisca i autora Eugena Ionesca u režiji Nataše Antulov. Mentori su Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Za scenografiju su zaduženi studenti Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a kostimografiju i glazbu  Lovro Ivanković i Tena - Antonija Torjanac

Riječ je o komičnoj drami s tri lika. U igri su stari profesor (Lovro Ivanković) , učenica (Tena – Antonija Torjanac) te služavka (60 godina). Apsurdno djelo grotesknog karaktera s elementima nasilja, kako intelektualnog tako i doslovnog tj. fizičkog.
Starom i bezazlenom profesoru na instrukciju dolazi mlada učenica koja sprema doktorat iz prirodnih i humanističkih znanosti (apsurd?) i koja je željna znanja. Ispočetka sve djeluje vrlo pozitivno, simpatično i veselo, a kada profesor shvati da učenica ne zna osnove matematike (zbrajanje dva broja), situacija se naglo preokreće. Profesor opterećuje učenicu sa sve većim činjenicama i nebitnim podacima, što nju dovodi do potpune tuposti. Sve to vodi do intelektualnog nasilja. On postaje sve nervozniji i agresivniji (promjena početnog stanja), a ona sve više zbunjena, slomljena i omamljena. Profesor to ne može to više trpjeti i izvršava konačan čin ubojstva učenice (četrdeseto ubojstvo taj dan). Na kraju se sam sebi čudi što je učinio i pokaje se, no prekasno. Ne smijemo zaboraviti i lik sluškinje koja svako malo upada u radnju s upozorenjem na nešto što će se desiti u budućnosti (ubojstvo, kao i prije), ali učenica ništa ne razumije. Nakon ubojstva slijedi svađa profesora i služavke, ali se na kraju pomire i izglade situaciju te se pobrinu oko leša učenice (stavljena na kup s prethodnima).
Riječ je o komadu koji se rijetko izvodi, a njegov sadržaj i tekst nam itekako progovara o današnjem svijetu i njegovoj problematici. Naravno da se najveći naglasak stavlja protiv današnjeg sistema obrazovanja i nasilja. Možemo reći da je djelo svevremensko te da je Ionesco u prošlom stoljeću kada je to napisao dobro pretpostavio daljnji razvoj sistema znanja, informacija tj. općenito obrazovanja. Kada se prevede na današnji moderan jezik, sve nam je kristalno jasno. Riječ je o problematici školstva gdje nas profesori uče nebitnim informacijama i detaljima, a izostavljaju osnove. Pri tome učenici pokušavaju savladati nametnuto, a time gube osnovno i bitno. Također se dade iščitati odnos stari profesor – učenica koji je danas vrlo čest (pedofilija). U ponekim dijelovima na vrlo apstraktan način to prikazuje i time se izaziva šok. Toliko je komično, groteskno, sarkastično da je mračno, bolno i jezovito. Upravo to i je današnji moderni svijet. Tehnologija nas je toliko preuzela da je preokrenula sve u svoju korist te time prouzrokovala sukobe različitih interesa. U ovom slučaju profesora i učenice. Dakle njihova priča se može prenijeti za sva razdoblja i sve naraštaje. Osjećaj gledanja predstave treba biti klaustrofobično groteskan s mračno – čudnim elementima apsurda.


Ispitna predstava dvoje studenata treće godine preddiplomskog studija glume i medija u Rijeci. Riječ je o završnoj ispitnoj diplomskoj predstavi. Predstava se izvodi u malom, intimnom prostoru s vrlo neugodnom i pomalo zastrašujućom atmosferom. Također vlada vrlo neugodan miris (miris ustajalog zelja ili miris neoprane robe). Publika je smještena u tom skućenom prostoru oko glumaca (svugdje sa strana). Riječ je o dnevnom boravku profesora (samo njemu ugodan prostor) u kojemu se nalazi mnoštvo rekvizite i scenografije koja više služi kao vizualni efekt nego koristan dio radnje. Tu je puno regala, ormarića, lampi, svijećnjaka, knjiga, papira i sl. U službi radnje služe glavni rekviziti, a to su školski stol i dvije udobne i poveće stolice, tanjuri, lonci, olovke i bilježnice. Puno je igre s bespredmetnom radnjom (profesor crta po zraku brojeve, crte i sl.). Dakle lišeni smo rekvizita i prepušteni našim tijelima da gledateljima objasne situaciju. Radnja se u prvom dijelu komada odvija za stolom bez da se itko od glumaca digne sa svojih stolica. U drugom dijelu komada, profesor ustaje, a učenica cijelo vrijeme koristi stol kao predmet oko kojeg se uvija, razvlači i iskorištava ga u maksimalnom smislu. Nismo željeli prikazati komad prvoloptaški niti onako kako se to od nas očekuje, tako da je sve rađeno vrlo precizno s drugačijim rješenjima nego se to očekuje od ovog komada. Scena ubojstva je prikazana na vrlo neklasičan način. Trajanje predstave je 65 minuta. U predstavi se koristi glazba skladatelja Beethovena, riječ je o skladbi Silence (trajanje deset minuta) koja svira pri ulasku publike kao i pri početku radnje. Mnoštvo je repetitivnih stvari koje su svaki put napravljene s malim izmjenama. Vlada puno igre govorom, pauzama i ritmom. Forma je ta koja preuzima ulogu i koja nas uvodi u sam ritam priče. Kasnije do izražaja dolaze i emocije. Korišteno je mnoštvo detalja u ritmu (bojanje određenih slogova, riječi, recitiranje, pjevušenje, brzo/sporo izgovaranje i sl.). Riječ je o dinamično pasivnoj predstavi vrlo šokantnog karaktera.

U petak, 16. prosinca u 20,00 sati na Sceni Zvonimira Rogoza održano je gostovanje Drame SNG Maribor s komičnom dramom o partnerskim odnosima Neila LaButea: Razlozi za sreću (Reasons to be Happy)  u režiji Mateje Kokol. U predstavi nastupaju: Vladimir Vlaškalić (Greg), Maša Žilavec (Steph ), Mojca Simonič (Carly) i Matija Stipanič (Kent).

Dramatičar, scenarist i redatelj Neil LaBute (1963) je taj američki "enfant terrible", koji bez verbalne zadrške reže, s provokativnim crnim humorom secira i s provokativnim izborom tema prodire duboko ispod plašta vanjštine, s kojima se pojedinci prikazuju svijetu. U komediji o partnerskim odnosima Razlozi za sreću (2013) postavlja na suprotne strane prijatelje Grega i Kenta, prijateljice Steph i Carly, bivše partnere Steph i Grega i bivše bračne partnere Kenta i Carly, male junake našeg vremena. Njih četvero u Razlozima za sreću tragaju za rješenjima, koja bi donijela oslobođenje u smjeru sretnog nastavka života. A instant rješenja, kojima prijatelji žele popuniti praznine nastale nakon raspada odnosa, ne nude rješenje već otvaraju nove i nove zablude među koje spadaju Stephino vjenčanje, ljubavna veza između Carly i Grega, Kentova avantura s Srystal, raspad muškog i ženskog savezništva.

Razlozi za sreću ne skrivaju se tamo gdje iz traže, razlozi za sreću su tako mikroskopski da ih, zasljepljeni makroskopskim egom ne mogu naći. A na kraju nam se čini, da se magla polako diže, da se negdje u daljini nazire kopno i da ih je LaBute u igri "vruće-hladno" doveo do obale gdje je postalo "toplo". I to je oslobađajuće, blizu bar jednom razlogu za sreću.

U srijedu, 14. prosinca u 19,30 sati na Velikoj sceni održana je izvedba predstave Weltschmerz Žaka Valente, TRAFIK gostovanje realizirano kroz plesnu mrežu Hrvatske. Koreograf i autor je Žak Valenta, dizajnerica scene Lara Badurina, Skladatelj i dizajner zvuka Josip Maršić, pomoćnica redatelja Denis Kirinčić, produkcije UO TRAFIK i Riječkih ljetnih noći. Izvođači su: Alen Liverić, Iva Nerina Sibila, Mila Čuljak, Žak Valenta, Maja Katić, Josip Maršić i Toni Flego.

«Ja sam volio tvoj Weltschmerz» citat je iz pjesme «Radostan dan» srpske rock grupe Ekatarina Velika – EKV. Umjetničko djelovanje, ostavština i poetika EKV-a ishodišta su ovog koreografsko-glazbeno-izvođačkog rada. Potpuna posvećenost glazbi kao utopijskom mjestu izlaza iz društveno-političkog konteksta i karizmatične osobnosti, donijele su članovima grupe status beskompromisnih, autodestruktivnih vizionara. Kako je frontmen EKV-a Milan Mladenović rekao: «Osamdesete su silazak stepenicama prema dolje. Iznenađen sam koliko ima dolje.» Izvedba Weltschmerza demitologizira 80-e. Engleski pojam za ono što se događa je hanging – visiti. Povratak u alternativni klupski milje, prihvaćanje zaprašenog romantičarskog pojma boli kao pogona za dalje, uz eho EKV zvuka i pluralizam izvedbenih odgovora, melankoliju i ironiju, uz piće i alter-zvuk, susreću se pojedinci koji streme svojevrsnoj slobodi mišljenja, izražavanja i zabave, vodeći se isključivo unutarnjim osjećajem ne-pristajanja na konvencije i ideologije u potrazi za vlastitim uporištem identiteta.

Predstava koja je nastala prema ideji i u koreorežiji Žaka Valente ne rekonstruira djelovanje »Ekatarine Velike«, već kroz pokret, ples, glazbu i riječ pokušava prizvati »Weltschmerz« duh osamdesetih koji je za tadašnju generaciju bio neka vrsta supkulturnog trenda. Međutim, nekadašnja »furka« u međuvremenu je postala istinski tragički osjećaj svijeta čija je budućnost, u današnjem kontekstu, posve neizvjesna. (Kim Cuculić, Novi list)

U petak, 27. siječnja 2017. u 19,30 sati na Velikoj sceni održana je izvedba autorskog projekta Ksenije Zec i Saše Božića #Varaždin. Scenografkinja i kostimografkinja je Zdravka Ivandija, za glazbu je zadužen Damir Šimunović, a oblikovanje rasvjete Marijan Štrlek. Inspicijent je Sanjin Rožić, asistentica autorskog tima Marija Krpan, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan. Fotografiju oblikuje DROOLIA UFO. Predstava je namijenjena djeci i mladima od 12 do 20 god.

Projekt je nastao u suradnji s glumcima: Jagoda Kralj Novak, Romina Vitasović, Irena Tereza Prpić, Erna Rudnički, Marija Krpan, Beti Lučić, Zdenko Brlek, Ozren Opačić, Karlo Mrkša i Filip Eldan.

#Varaždin je autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božića, nastao kao plod istraživnja umjetnika i glumaca o životu mladih ljudi i srednjoškolaca u Varaždinu. U ovom projektu autori se inspiriraju animiranim filmom Tango, poljskog umjetnika Zbignewa Rybczynskog te vraćaju temi poetike adolescencije i problema s kojima se mladi u recesijskoj Hrvatskoj suočavaju u vremenu posvemašnje medijatizacije. 

Dječak Bojan, naizgled je tipični, mladi, varaždinski  srednjoškolac, koji živi sa majkom, sestrom i članovima šire obitelji. On sanja o tome kako će dobiti novi laptop. No Boki će već na početku predstave sa publikom podijeliti jednu tajnu, koju ne znaju ostali karakteri na sceni. Ta tajna opisuje mnogobrojne obitelji u Hrvatskoj, razdirane željom za boljim životom i uspjehom,  mlade ljude  koje njihova okolina većinom spriječava u želji da ostvare svoje snove.  

Danas, teza Andyja Warhola da će u suvremenom svijetu svatko biti zvijezda na 5 minuta, doista postaje realnost. Čuvanje granice između privatnog i javnog prostora potpuno je zastarjela kategorija ravna društvenom samoubojstvu dok su estradizacija i pomamna čežnja za pažnjom postali uzor umjetnosti življenja i edukacije. Kroz svijet interneta, notepadova, instagrama, hashtagova mladi mogu komunicirati sa svojim vršnjacima diljem svijeta no usput bivaju izloženi mnogobrojnim prijetnjama na koje roditelji i odrasli ne mogu naći pravovaljani odgovor i zaštitu.

Tijekom predstave, gledatelji pomoću priče o jednom danu u jednoj naizgled običnoj varaždinskoj obitelji, shvaćaju da je ljepota življenja uvijek u trenutku i dijeljenju tog trenutka s drugima oko sebe, ma koliko nam oni naizgled bili strani ili drugačiji i daleki. 

Raspon  tema kojima se projekt bavi  kreće se od motiva  gubljenja identiteta, propasti građanske klase, nemogućnosti međuljudske komunikacije, disfunkcionalnih obitelji, osamljenosti i izolacije, do zamršenog svijeta virtualnih medija i poetike adolescencije.

U petak, 10. veljače 2017. izvedena je predstava Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u režiji Georgija Para. Dramaturg je Marijan Varjačić, scenograf Aljoša Paro, kostimografikinja Jadranka Tomić, a scensku glazbu skladao je Vid Kralj Novak. Predstava je premijerno izvedena 26. veljače 2016. Pogledajte prilog o premijeri na HRT-u.

U predstavi nastupaju Ljiljana Bogojević, Zdenko Brlek, Hana Hegedušić, Jan Kerekeš, Ljubomir Kerekeš i Sunčana Zelenika Konjević. Predstavom Balade Petrice Kerempuha Georgiij Paro, zasigurno jedan od najvećih hrvatskih redatelja i najvećih krležijanaca sa sjajnom glumačkom ekipom HNK u Varaždinu stvara izniman kazališni čin, koji izvire iz Krležina teksta, poziva se na sadašnjost, a teatralizacijom kreće u sferu svojevrsne kazališne metafizike.

Siromaštvo i bunt prestaju biti socijalni već postaju egzistencijalni pojmovi. Lica su uspostavljena siromaštvom kao egzistencijalnim stanjem. Unutar toga se kreću između svakodnevlja i bunta, a izlaz se definitivno pronalazi i konstatira Krležinim tekstom. Krležina poetičnost sublimira povijest i sadašnjost i ukazuje na svojevrsnu svevremenost ljudske egzistencije. Ovu predstavu označava teatarski čin trajanja, bivanja i zbivanja.

Fragmenti Krležinih Balada stvaraju zanimljive žive situacije i dijaloge prepoznatljive svakom današnjem gledatelju, a glumačkim i redateljskim činom postaju iznimnom kazališnom predstavom. Kajkavski tekst svojom specifičnošću dodatno govori o stvarnosti i poeziji kazališta istodobno, a esejistički dijelovi na štokavskom standardu, sjajan su kontrapunkt i afirmacija kajkavskim Baladama. Izuzetna glumačka igra i redateljska kontekstualizacija, redateljski koncept, stvaraju toplu predstavu koja kreće prema metafizičkom onostranom. Zanimljivo je napomenuti kako ova predstava nastaje upravo na 80. obljetnicu izdavanja Balada Petrice Kerempuha te kako se u njoj poetski poziva i na stvarnost i na oživljavanje kajkavskog, a prije svega na pitanja o ljudskoj egzistenciji.

Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u režiji Georgija Para i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu proglašene su najboljom  predstavom 9. Gumbekovih dana. Adaptacijom koja povezuje poetski svijet balada s naglašeno kritično prikazanom suvremenom zbiljom stvorena je iznimna poetska drama slojevitih značenja koja efektnom režijom i sjajnim glumačkim ostvarenjima predstavlja jedan od vrhova našeg suvremenog teatra.

Pogledajte trailer predstave.

U srijedu, 21. prosinca u 19,30 sati sati na velikoj sceni HNK-a u Varaždinu bit će održana humanitarna izvedba komedije Kerekesh Teatra Očeš nečeš, doktor za nabavku uređaja nuklearne magnetske rezonance za potrebu bolnica sjeverozapadne Hrvatske. Organizatori: Opća bolnica Varaždin, HNK u Varaždinu i Kerekesh Teatar. Ulaznice su u slobodnoj prodaji. Predstava je nastala u koprodukciji s varaždinskim HNK-om i u režiji Ljubomira Kerekeša. Premijera je održana 12. ožujka 2016.

On je odlučio pomaknuti granice svojih predstava i osim svakodnevnih problema malog čovjeka, progovoriti i o svakodnevnim problemima Indijanaca. Nakon uobičajene svađe mladog bračnog para, vrckava žena preda svog muža indijancima koji su u potrazi za doktorom. Kćer poglavice indijanaca je naglo postala nijema i poglavica je zahvalan što mu u pomoć dolazi doktor. Nažalost, taj doktor, jedino što zna je – cijepati drva.

Tekst Jean-Baptistea Poquelina Molièrea Le Medecin malgre lui s francuskog na kajkavski preveo je Vladimir Gerić, a adaptaciju teksta potpisuje Ljubomir Kerekeš.
Redatelj je Ljubomir Kerekeš, koji potpisuje i scenografiju i kostime, a glazbu je skladao Davor Bobić. U predstavi nastupaju: Jan Kerekeš, Hana Hegedušić, Ana Begić, Ljubomir Kerekeš, Draško Zidar, Adam Končić, Mirela Videk i Zoran Pribičević.