U nedjelju, 2. travnja 2017. u 20 sati na Velikoj sceni izvest će se predstava SVE U TRI… Kerekesh Teatra. Premijera je održana 19. ožujka 2017.

Redateljica je Iva Ilakovac, adaptaciju teksta potpisuje Ljubomir Kerekeš, dok su za sam tekst zaduženi Katarina Baban, Sanja Drakulić, Iva Ilakovac. U predstavi nastupaju: Katarina Baban, Sanja Drakulić, Matija Kačan/Frano Novljan.

Najnovija komedija Kerekesh Teatra u kojoj dvije cimerice muku muče sa susjedom koji se objesio točno kod njihovog prozora. Sofija i Marlena uspijevaju uvući visećeg susjeda u svoj stan i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja oživljavanja, uz sve komplikacije, pokojni susjed ima još iznenađenja. Velikih.

U četvrtak, 6. travnja 2017 na repertoaru je gostujuća predstava GD Histrion autora Zvonimira Zoričića TATARSKI BIFTEK. Redatelj je Ivica Kunčević, scenograf Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer. U predstavi nastupaju Davor Svedružić i Željko Duvnjak.

Željko Duvnjak je za ulogu Jože u ovoj predstavi nagrađen nagradom GUMBEK za najbolju mušku ulogu na IX. GUMBEKOVIM DANIMA.

Poznati hrvatski glumac Zvonimir Zoričić manje je poznat kao vrsni dramatičar. Pisao je komedije početkom Domovinskog rata, kada je izvođačka kazališna produkcija bila osjetno smanjena. Kada se društvena situacija normalirizirala, opet ga je svega apsorbiralo igranje. Opus je nevelik (ŠTRUDL OD TREŠANJA, TATARSKI BIFTEK, ČOVJEK ZA SVA VREMENA, DOBITNA KOMBINACIJA), ali izuzetno profiliran. Literarna ga je kritika već pozdravljala kao novog Majera...
Ambijent je gornjogradsko zagrebački. Velike probleme novog društva i vremena, rata i preživljavanja, Zoričić vidi kroz prizmu 'malog čovjeka'. Duhovitom dramaturškom kombinacijom i majstorskim dijalogom iz pogleda 'maloga', on ironizira i humanizira 'veliko'.

U TATARSKOM BIFTEKU, jedne pijane noći, Jura i Joža odlučuju pristupiti ratnim dragovoljcima. Odluka nesumnjivo ozbiljna, a razlozi?...svakojaki. U disproporciji odluke i motiva rađa se Zoričićev humor... Život i svijet, neočekivanim slijedom asocijacija, izokrenut naopako, otkriva svoje smiješno, a možda i pravo lice. Uz razotkrivanje motiva odlaska, u pijanoj euforiji stvaraju se tu čitave političko-povijesne 'teorije'. Kroz iskričavi se dijalog svakodnevne poznate teme dovode do apsurda. Budući su oni heroji Domovinskog rata, koje Zoričić, ipak ponajviše voli zbog njihovih slabosti.
Ako ga više ne možemo slušati i gledati kao glumca na pozornici, sreća je da ga bar možemo čuti kao dramatičara.
Ivica Kunčević


 
IZ KRITIKE:
…Iako komadi nastali kao izravna reakcija na društveni trenutak redovito imaju bučan, no kratak rok trajanja, Tatarski biftek, zahvaljujući živim i duhovitim dijalozima te odmakom od patosa i crno-bijele strukture, i danas djeluje svježe i gorko-zabavno…

…Zaključno, predstava Tatarski biftek vrlo je dobra posveta Zvonimiru Zoričiću čije su slojevite i vrlo duhovite dijaloge uspješno oživjeli uigrani i scenski uvjerljivi Željko Duvnjak i Davor Svedružić…

Igor Tretinjak, Vijenac, veljača 2016.

…Zoričićeve dopadljive agramerske komedije dohvatio se redatelj Ivica Kunčević koji je s pravom svu odgovornost prebacio na jaka glumačka pleća, sada već prekaljenih histriona i provjerenih komičara Željka Duvnjaka i Davora Svedružića. Njihovo suvereno baratanje zagrebačkom verzijom kajkavskog jezika pomoglo im je u kreiranju likova koji bijeg iz tragične i memljive obiteljske svakodnevnice vide u odlasku na frontu koja je svakog ratnog dana ionako sve bliže Zagrebu. Kao svaki dobar komediograf, i Zoričić demistificira političke stavove, a onda i herojstvo malog hrvatskog čovjeka, ali i satiričnim bodljama secira hrvatsku zbilju u prvoj rundi hrvatsko-srpskog neobjavljenog rata u kojem je Hrvatska vojska bila u totalnim začecima, a situacija na fronti nije bila nimalo ružičasta. …

…I iako se više boje svojih žena i punica nego neprijateljskih metaka i granata, ti zagrebački 'dragovoljčeki' na kraju pogibaju na fronti kao heroji…

Denis Derk, Večernji list, veljača 2016.

…Zoričić je komiku svog komada gradio na suprotnostima. Beznačajni privatni problemi suprotstavljeni su ozbiljnosti ratne stvarnosti, a humor izaziva način na koji ih protagonisti doživljavaju kao jednako sudbinske. I glavne prekretnice u radnji uspješno funkcioniraju na tom principu…

…No, ne samo da kolebanja dvojice prijatelja idu iz jedne u drugu krajnost, nego komične situacije nastaju dobrim dijelom i iz potpune različitosti njihovih karaktera. Željko Duvnjak vrlo sugestivno interpretira silnu energiju ekstrovertiranog vlasnika koji mora svaku mijenu svog raspoloženja ocrtatati velikim skokovima u jačini govora i kretnjama koje iz zahuktalosti padaju u iscrpljenu ukočenost. Komiku pojačava potpuno drugačiji pristup Davora Svedružića koji je na sličan način ostvario niz izvanrednih komičnih uloga, ali ovdje iznimno uspjelo koncentriran na minimalnu gestikulaciju i čuvanje privida trezvenosti i racionalnosti, što mu omogućuje da stvori kompleksan i životno uvjerljiv lik. No, uz nedvojbeno komičarsko umijeće i Duvnjak i Svedružić očito uspijevaju gledatelju prenijeti svoju ljubav za te krajnje nesavršene protagoniste koji su ipak postali heroji, prenoseći time i Zoričićev odnos prema likovima koja je stvorio…

…Za razliku od politikanata taj je ljudski moment Zoričić znao osjetiti, a Duvnjak i Svedružić scenski otjelotvoriti uz pomoć redatelja Ivice Kunčevića koji je iz njih znao izvući maksimum u otkrivanju dubljih motiva postupaka njihovih likova što povremeno zaklanjaju alkoholizirana naklapanja…

… Istaknuvši glumce u prvi plan Kunčević je ostvario i redateljski vrlo uspjelu predstavu…

…Tatarski biftek vrijedan prinos Histriona ovogodišnjoj zagrebačkoj kazališnoj sezoni…

U utorak, 28. ožujka 2017. u 19,30 sati na Velikoj sceni izvest će se predstava Svoga tela gospodar rađena po noveli Slavka Kolara. Tu „Smešnu pripovest u dva dela; vu četiri dogodov obdelal“ (režirao) je Georgij Paro. Autorski tim čine i dramaturg Marijan Varjačić, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, autor scenske glazbe Dragutin Novaković – Šarli, kompjutersko aranžiranje i snimanje glazbe djelo je Petra Eldana, jezični suradnik je Ljubomir Kerekeš, a asistentica redatelja Hana Hegedušić. Predstava Svoga tela gospodar premijerno je izvedena 12. studenoga 2014. na Velikoj sceni HNK-a u Varaždinu.

U predstavi nastupaju: Ljubomir Kerekeš (Jakob Pavunčec), Sunčana Zelenika Konjević (Bara, njegova žena), Jan Kerekeš (Iva, sin), Monika Roth / Nikolina Hercerg (Marica, kći), Darko Plovanić (Deda Markan), Zdenko Brlek (Jura Brezović – Amerikanec), Ljiljana Bogojević (Kata, njegova žena), Hana Hegedušić (Roža, kći), Nikolina Herceg / Monika Roth (Janica, kći), Ozren Opačić (Joža, sin), Mirela Videk (Ljuba, sneha) i Mirjana Sinožić (Marena, suseda).

Slavko Kolar (1891.-1963.) pripada međuratnoj generaciji hrvatskih pisaca koji su u realističkoj tradiciji pisali o svojoj svakodnevici. Služeći se originalnim humorističko-satiričkim izrazom, svakodnevnim, kajkavskim jezikom, Kolar vješto analizira međuljudske odnose, psihološki nijansira pojedinca u njegovim životnim nevoljama, kao i njegove mane: pohlepu, bešćutnost, zavist… Najpoznatija Kolarova djela su Breza (1928) i Svoga tela gospodar (1931), oba adaptirana za film i kazalište.

U djelu Svoga tela gospodar, u scenskoj adaptaciji Georgija Para, ujedno i redatelja predstave, možemo prepoznati svu tragikomiku gramziva života. Mladi je Iva skrivio uginuće krave Rumenke, jedinog blaga u obitelji, pa ga otac Jakob ženi starijom, nelijepom i k tome šepavom Rožom iz bogate obitelji, kako bi u miraz dobio junicu. Iva pristaje na ženidbu bez ljubavi, ali brak ne konzumira, jer je „svoga tela gospodar“. Roža pak, uz pomoć coprije pokušava steći naklonost muža, ali je otkrivena u naumu, pa umjesto nježnosti, dobije batine. „Barem po batinama“, reći će Roža, „znat ću da sam mu žena“.

U petak, 14. travnja 2017 na repertoaru je gostujuća predstava Slovenskoga ljudskoga gledališća Celje MEGLICA autora Stephena Sachsa,  a u režiji Jerneja Kobala.



Američki redatelj i dramatičar Stephen Sachs (1958, San Francisco) studirao je na kazališnoj akademiji Los Angeles City College. Radio je kao glumac, a godine 1987 je debitirao kao kazališni redatelj s vlastitom adaptacijom drame The Baron in the Trees. S Deborah Lawlor, godine 1990 ustanovio je The Fountain Theatre u Los Angelesu, gdje je jedan od umjetničkih voditelja. Za to kazalište je napisao više drama i često  tamo i režirao. Kazalište je dobilo više od 260 nagrada za svoj rad, primilo je također priznanje Grada Los Angelesa za obogaćivanje kulturnog života u tome gradu. The Fountain Theatre je jedino malo kazalište, koje je više puta primilo nagradu Ovation (nagradu za kazališnu izvrsnost južne Kalifornije) za najbolju predstavu.
Stephen Sachs je napisao više drama: The Golden Gate (1991), Sweet Nothing in My Ear (1998), Mother's Day (1999), Central Avenue (2001), Open Window (2005), Bakersfield Mist (2012), Cyrano (2012), Heart Song (2014). Napisao je više adaptacija dramskih djela: The Baron in the Trees (1987), Strindbergovu Gospođicu Juliju s naslovom Miss Julie: Freedom Summer (2007) i Gilgameš. (2007).
Režira u  SAD-u, Velikoj Britaniji, Kanadi i Kini, njegove drame postavljaju u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji te su prevedene na mnoge strane jezike. Za svoj rad je kao režiser i dramatičar primio veći broj najvažnijih nagrada. Jedini je režiser u  Los Angelesu, koji je dva puta primio nagradu  Ovation za najbolju režiju, zatim nagrade LA Weekly, NAACP Theatre, Los Angeles Drama Critics Circle, nagradu Maddy i nagrade Drama-Logue. Kao dramatičar je nekoliko puta nominiran za najprestižnije nagrade, a neke je i osvojio. Za dramu Maglica (Bakersfield Mist, 2012) je primio nagradu Elliota Nortona za najbolju predstavu. U uprizorenju  Maglice  u Londonu, ulogu  Maude je odigrala Kathleen Turner.
Maude je konobarica bez posla, živi u naselju kamp prikolica u Kaliforniji skuplja "staru kramu" koju drugi ljudi bacaju. U dućanu rabljene robe svojoj prijateljici za rođendan kupuje sliku za tri dolara. Prijateljici je slika jako ružna pa odbija poklon. Maude organizira  garažnu rasprodaju, a sliku primijeti profesor likovnog odgoja.  Čini mu se, da bi to mogla biti još neotkrivena slika poznatog američkog slikara, predstavnika apstraktnog ekspresionizma, Jacksona Pollocka, koja vrijedi gotovo milijune. Maude zamoli Međunarodnu fondacijo za povijest umjetnosti da napravi procjenu. Eminentni njujorški povjesničar umjetnosti, stručnjak na području apstraktnoga ekspresionizma Lionell Percy trebao bi dati objektivno mišljenje o tome da li je slika autentična ili nije. Prilikom njihova susreta dolazi do suprotstavljanja dvaju svjetova– na jednoj strani neobrazovana žena niskog društvenog položaja, na drugoj strani, fakultetski obrazovan stručnjak za umjetnost iz centra New Yorka. Među njima se razvije debata o društvenim razredima, istini i umjetnosti.
Drama je nastala prema istinitom događaju. Razgovor duhovito otvara temu društvenih slojeva i na duhovit  način govori o značenju umjetničkog djela  te postavlja pitanje, što je to, što razlikuje umjetnost od ne umjetnosti, što je to, što čini umjetnost pravom umjetnošću.

U srijedu, 19 travnja 2017, na repertoaru je gostujuća predstava BINOCULAR teatra po motivima priča Nikole Jakovčevića JEZIČNE VARIJACIJE u režiji Borne Armanini. Glasove posudili Drago Celezić, Dunja Sepčić i  Jadranka Krajna. Za masku su zaduženi Newman, Commedia mask company i Bali. Suradnica za šminku, i scenske efekte je Danijela Pavlinek, suradnik za fonetiku i dijalektologiju je Davor Stanković, za autorsku glazbu zadužena je Jelena Galić, web design Hrvoje Miković, kostimografiju Đurđa Janeš te fotografiju Anto Magzan.

U predstavi nastupaju Antonija Stanišić Šperanda i Davor Svedružić

U predstavi igraju dvostruka dobitnica nagrade Hrvatskog Glumišta talentirana Antonija Stanišić Šperanda (članica DK Gavelle), i nagrađivani simpatični Davor Svedružić(član GK Komedija). Riječ je o glumačkoj igri u paru, kojemu je poigravanje sa narječjima samo jedna od stavka ove nesvakidašnje predstave. Varijacije u ovoj predstavi nisu samo različitosti narječja, već su i različitosti stilova. Ideja je krenula od istraživanja filološkog odsjeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se izdavao časopis „Govor“. I tako se u jednom od tih brojeva „Govora“ iz 1988. mogla naći ova kratka studija na nekoliko nacionalnih, ali i regionalnih narječja. Obuhvaćala su 8 različitih narječja koja su otkrivala bogatstvo Hrvatskog jezika. Upravo je ova ljubav prema jeziku bila pokretač predstave: pokušati kroz jezik doći do istinske predođbe jednog specifičnog geografskog, karakternog i duhovnog krajolika. Kada se ovi duhovni krajolici objedine, i stave na jedno mjesto dobiva se osjećaj različitosti koja veseli. Varietas delektat. Nakon niza godina traženja glumaca koji bi uopće razumjeli ovakvu vrstu rada ovoga su se uhvatili Antonija Stanišić Šperanda i Davor Svedružić, kao stanovitog predloška za ono što smatramo najvećim u glumačkoj umjetnosti – igrom. Odavno nam je Huizinga objašnjavao to kako su sve to ljudske igre, no ima naroda koji glumu smatraju igrom. Ona općenito uživa povlašteni status u kazališnim pojmovnicima, dok se kod u našoj konzervativnoj sredini pojam igre vrlo malo koristi i prepoznaje… U smislu da je salonska drama prevladavajući oblik osjećanja dramskog, a ono igrivo, poetično i drukčije stalno izmiće.