U srijedu 8. travnja u 19,30 sati na velikoj sceni HNK u Varaždinu na rasporedu je bila crna komedija Christophera Duranga Bette i Boo u braku premijerno izvedena u petak, 30. siječnja 2009. Tekst je preveo Vinko Zgaga, a režirao Steven Kent. Dramaturginja je Lada Kaštelan, scenograf David Flaten, kostimografkinja Diana Kosec Bourek, asistentica redatelja Ksenija Krčar, a asistent scenografa Matthew Hill.
Ta komedija smatra se ponajboljim Durangovim djelom, a temelji se na »slatko-gorkom iskustvu« braka njegovih roditelja. Svjetska praizvedba bila je 1985. godine u New Yorku. Ulogu Bette glumila je slavna Joan Allen, Soot Olympia Dukakis, a Matta sam autor Christopher Durang. 

U predstavi nastupaju:
Alma Prica (Bette Brennan),
Marija Krpan (Margaret Brennan, njezina majka),
Robert Plemić (Paul Brennan, njezin otac),
Barbara Rocco (Joan Brennan, njezina sestra),
Hana Hegedušić (Emily Brennan, njezina sestra),
Franjo Kuhar (Boo Hudlocke),
Željko Mavrović (Karl Hudlocke, njegov otac),
Sunčana Zelenika Konjević (Soot Hudlocke, njegova majka),
Marinko Prga (Otac Donally/Doktor) i
Ivan Glowatzky (Matt).

Postavljajući na repertoar djelo američkog dramatičara Christophera Duranga Brak Bette & Boo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu nastavlja suradnju s uglednim američkim redateljem Stevenom Kentom, koja je započela 2007. godine uspjelim postavljanjem Feydeauove Bube u uhu.

Steven Kent je kazališni redatelj i pedagog na glasovitom Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA). Stalni je suradnik i utemeljitelj više američkih kazališta. Kao gost zagrebačkoga HNK postavio je tri predstave od kojih je najveći trag ostavio sjajan Williamsov Tramvaj zvan žudnja. S Deenom Metzger tri je puta u Grčkoj vodio međunarodne kazališne radionice nadahnute Eleuzinskim svečanostima. Trostruki je dobitnik cijenjenoga priznanja losangeleskih kritičara.braku istodobno izaziva suze i smijeh

Bette i Boo u braku gostuje u subotu 25. travnja u Bjelovaru na manifestaciji Bjelovarski odjeci kazališta - BOK

Steven Kent: Durang u Bette i Boo u braku istodobno izaziva suze i smijeh

Pročitajte intevju s američkim redateljem Stevenom Kentom koji je režirao svoju petu predstavi u Hrvatskoj: Bette i Boo u braku Christophera Duranga. Na pitanje kakav je Durang kao pisac, Steven Kent odgovara: "Darovit. Hrabar. Promišljen. Mračan. Duhovit. Dubok. Vrlo dubok. Pravu dubinu uviđate tek na drugo čitanje. On se bavi segmentom američkog, ali i svakog društva, pokazujući kakvo zlo ljudi mogu nanijeti jedno drugome ne razmišljajući. Npr. roditelji koji preferiraju jedno dijete, pa se drugo osjeća zanemareno. Durang pokazuje međugeneracijsko emocionalno nasilje, što je rijetka kvaliteta pisca". Pročitajte cijeli intervju objavljen na KULISA.eu.

U ponedjeljak, 30. ožujka u 11,00 sati na predstavi za srednje škole i istoga dana u 19,30 sati na predstavi za građanstvo izvedena je komedija Dundo Maroje koju je Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu odlučilo postaviti uključujući se u proslavu godine Marina Držića.
Predstava se izvodi u režiji gosta iz Rusije Vasilija Senina. Dramaturg predstave je Vladimir Stojsavljević, jezična savjetnica Marija Kohn, scenograf i oblikovatelj svjetla sam redatelj, kostimografkinja Doris Kristić, koreografkinja Davorka Čorko-Rodeš, a autor scenske glazbe Frano Đurović. Pročitajte tekst o predstavi dramaturga Vladimira Stojsavljevića. koji ističe da je odnos oca i sina, kao odnos tradicije i novoga, najčešća tema nove dramaturgije. Komedija Dundo Maroje kao centralnu temu to opisuje gotovo prije pet stoljeća. Pročitajte tekst koji je o ovoj predstavi napisao redatelj Vasilij Senjin.

U predstavi Dundo Maroje, čiji je javni generalni pokus održan u petak, 8. kolovoza u sklopu Ljeta u Varaždinu, pretpremijera 13. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, a varaždinska premijera 24. rujna, sudjeluju Ljiljana Bogojević (Dugi nos), Sreten Mokrović (Dundo Maroje), Stjepan Perić (Maro), Mijo Pavelko (Bokčilo), Berislav Tomičić (Popiva), Helena Minić (Pera), Vesna Stilinović (Baba Perina), Jagoda Kralj Novak (Laura), Sunčana Zelenika Konjević (Petrunjela), Ivica Pucar (Ugo Tudešak), Đorđe Kukuljica (Pomet), Anđelko Petric (Niko), Šiško Horvat Majcan (Pijero), Zoran Kelava (Vlaho), Hana Hegedušić (Sadi), Zdenko Brlek (Kapetan) i dr. Pogledajte cijeli autorski tim predstave.

Marin Držić, zvan Vidra, pjesnik, dramatičar, autor političkih tekstova i glumac, rođen u Dubrovniku 1508., a umro u Veneciji 1567., jedan je od najvećih hrvatskih književnika i jedan od najinovativnijih stvaratelja svoga doba. Njegova djela su bitno nadišla sve što je prije njega napisano na našemu jeziku. Iza vedrih fasada Držićevih komedija i pastorala, krije se pesimističnno lice čovjeka koji je shvatio da proklamirani ideali renesanse neće nikada biti ostvareni. Po tome, Držić je ne samo najznačajniji autor hrvatskoga manirizmam nego i pisac naraštaja s početka trećega tisućljeća. Ove, 2008. godine, Hrvatska nizom događanja obilježava pet stoljeća njegova rođenja.

Dundo Maroje najslavnija je Držićeva komedija. Praizvedena je 1551. u Vijećnici Kneževa dvora. U njoj su prikazana zbivanja u Rimu kamo za vrijeme Svete godine 1550. dolaze mnogobrojni Dubrovčani, a među njima i stari Dundo Maroje, da bi pokušao spasiti dukate koje mu je sin umjesto u trgovinu uložio u ljubav i užitke. Nakon što ju je 1938. godine, prepoznavši modernost Držićeva dramskoga sloga, Marko Fotez obradio i postavio u zagrebačkom HNK-u, "Dundo" ne silazi s hrvatskih i mnogih europskih pozornica.
Izvedba u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu prvo je uprizorenje ovoga komada u prostorima sjeverozapadne Hrvatske u posljednjih 40 godina (prethodna premijera održana je 17. rujna 1968., a prije toga Dundo Maroje je postavljan 1946. i 1948.). Pristup redatelja Vasilija Senina i dramaturga Vladimira Stojsavljevića svojom će osebujnošću i inovativnošću sigurno izazvati  pozornost kazališne javnosti pa i polemičke reakcije, kojima se unaprijed veselimo.

28. travnja 2009. na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Gradsko kazalište Žar ptica iz Zagreba s predstavom Marijane Nole Zločestobija u režiji Nine Kleflin. Predstava je namjenjena osnovnim školama. Scenografkinje su Dinka Jeričević i Marta Crnobrnja, kostimografkinje Ika Škomrlj i Elvira Ulip, glazbu je izabrao Robert Torre, scenski pokret osmislila Blaženka Kovač Carić, a oblikovanje svjetla Aleksandar Mondecar. U predstavi nastupaju: Vedran Živolić, Vesna Ravenšćak, Kruno Šarić, Maja Kovač, Natalija Đorđević, Robert Bošković, Drago Utješanović, Sven Šestak/Jan Kerekeš i Siniša Ružić.

Zločestobija je premijerno izvedena 11. travnja 2008, a prošle godine osvojila je i Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje lutkarske predstave ili predstave za djecu i mladež.

Zločestobija je raskošni scenski spektakl, u stilu Harryja Pottera na hrvatski način. To je priča o dječaku Janku koji je bio toliko dobar i pošten da mu je to počelo smetati. U školi su mu se stalno rugali i zvali ga Smotanko, profesori ga nisu poštivali, ma koliko se trudio i mučio stalno je dobivao nezasluženo loše ocjene, školski huligan bio mu je stalno za petama, a što je najgore od svega njegova mama je našla novog dečka, koji nije bio njegov tata. Uvjeren da se dobrota i poštenje ne isplate i da je puno bolje onima koji su zločesti, Janko kreće na put u Zločestobiju, kako bi se pretvorio u zlog i opakog dječaka.

Na tom opasnom i uzbudljivom putu susreće mnoga mitska bića iz hrvatskih narodnih legendi, razna čudovišta, spodobe i plašila, ali isto tako i poznate likove iz bajki, kao i one koji postoje samo u ovoj priči. Janko je u Zločestobiji mnogo toga doživio, upoznao je svijet zla i zločestih ljudi, saznao koje su njihove najveće mane i slabosti, i shvatio da zli ljudi, ma koliko na prvi pogled izgledali moćni i uspješni, uopće nisu sretni. Dobri i plemeniti Janko vraća se u stvarni svijet ma kako težak i okrutan ponekad bio. Naučio je da je svaki problem rješiv, ukoliko imaš hrabrosti i povjerenja u dobrotu i ne dopustiš da te sile zla odvedu na krivi put. Ono što je ponio sa sobom iz Zločestobije je jedna spoznaja- da su dobro ljudsko srce i ljubav koju poklanjamo drugima najveća vrijednost u životu.

U srijedu, 15. travnja u 18,00 sati na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Putujuće kazalište Batida iz Copenhagena, Danska s predstavom za djecu Špageti autora i redatelja Soren Ovesen.

Batida je putujuće kazalište koje okuplja deset glazbenika i glumaca. Od osnutka 1985. godine u Kopenhagenu, Batida je razvila osebujnu formu kazališta u kojoj su živo izvođena glazba, pokret i ples vitalni elementi. Kazalište izvodi oko 150 predstava godišnje diljem Danske, a izvan njezinih granica gostovalo je u više od dvadeset zemalja. Kazalište Batida izvodi predstave za uzrast od 3 godine, također i predstave za mladež i odrasle.

«Narasti ćeš ako jedeš špagete», rekli su jednom dvojica dugonja. A onda su svojski prionuli kuhanju špageta. Njihov susjed, koji baš i nije narastao, nizak, okrugao crvenokosi tip, htio bi se pridružiti jelu. Hmmm! Špageti su šarmantna, topla priča o nepojivim suprotnostima, koje su se uspjele ujediniti uprkos svemu.

Na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, u subotu, 18. travnja 2009. u 19,30 sati održan je Koncert studenata Pjevačkog odsjeka Muzičke akademije Zagreb.

U izabranim ulomcima iz popularnih opera Wolfganga Amadeusa Mozarta (Cosi fan tutte, Figarov pir, Otmica iz saraja, Don Giovanni i Čarobna frula) nastupili su studenti: Jakša Belić, Martina Burger, Marija Buzdovačić, Mia Domaćina, Ana Fortuna, Goran Jurić, Vedran Jurković, Ana Karuza, Jelena Kordić, Božimir Lovrić, Mariela Mateša, Nikolina Pinko, Matija Podnar, Marija Posavac, Mirna Ružić, Nela Šarić, Matija Škvorc, Adam Vidović i Vedrana Zrnić.

Pogledajte program koncerta.

U ponedjeljak, 20. travnja u 10,00 i 12,00 sati na izvedbama za vrtiće i škole na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Zagrebačkog kazališta lutaka s predstavom Pinocchio koju je režirao Georgij Paro. Bajku je dramatizirao Miro Gavran, pomoćnik redatelja je Đuro Roić Lutke, scenu i kostime osmislila je Vesna Balabanić, glazbu Davor Rocco, autorica stihova je Zdenka Marunčić, koreografkinja Đurđa Kunej, autor animirane projekcije Siniša Mataić, a oblikovatelj svjetla Saša Fistrić. Predstava gostuje i u ponedjeljak 20. travnja u 10,00 i 12,00 sati na rasprodanim izvedbama za vrtiće i osnovne škole.

U predstavi sudjeluju: Matija Prskalo (Pinocchio), Pero Juričić (Geppetto), Siniša Miletić (Lisac, Lučko), Đuro Roić (Arlecchino, Pulcinella, Mangiafuoco), Željko Mavrović (Oružnik, Seljak, Kočijaš), Anđelko Petrić (Mačak, Papagaj) i Maja Nekić (Golubica, Vila).

Jednom davno živio… »Kralj!«, reći će odmah mali čitatelji, ali ne djeco, u krivu ste. Jednom davno, živio komad drva… Tako počinje pripovijest Carla Collodija, koja je u međuvremenu prešla u legendu i doživjela niz scenskih i filmskih prilagodbi, među kojima je zacijelo najpoznatiji Disneyjev crtić iz 1940. godine. Premda se Collodi u stvaranju služio motivima poznatim iz bajki, u priči o lutku koji želi postati pravi dječak, vile i druge natprirodne pojave suprotstavljene su krutom i katkad okrutnom stvarnom svijetu, a pouzdavanje u čuda (kao što je stablo koje umnogostručuje zakopani novac, zvjezdana slava na pozornici ili zemlja u kojoj užitak dolazi bez obveza) lutka uvijek ostavlja razočaranog, prevarenog i još dalje od cilja no što je bio. Drvenom lutku čarolijom je udahnut život, ali to još ne znači da je pravi dječak.

To prvo čudo zaslužio je drvodjelja Geppetto svojom požrtvovnošću i marljivošću, ali konačno ozbiljenje čuda morat će zaslužiti sam lutak. Pomalo poput Crvenkapice koja u šumi skreće s pravog puta i završava u vučjem trbuhu, tako i Pinocchio prvog jutra skreće s puta u školu, u koju ga je Geppetto poslao s knjigom koju je kupio prodavši peć koja ga je grijala u radionici. Pinocchio će zbog tog prvog pogrešnog skretanja dugo lutati, doživjeti brojna iskušenja i pred većinom pokleknuti. Vabi ga brza zarada, slava i nerad, ali čini se da je svakim pogrešnim korakom sve dalje od ljudskog obličja – nos mu neprirodno raste sa svakom laži, a na koncu završi i kao magare (u čemu će odrasli zacijelo prepoznati aluziju na Apulejeva Zlatnog magarca). Na kraju će se ipak prisjetiti da je njegov pravi cilj istinska čarolija - pretvorba iz lijepo oblikovanog komada drveta u dječaka od krvi i mesa – koju neće moći iskamčiti himbom, već će je zavrijediti tek kad se nauči požrtvovnosti, marljivosti i suosjećanju. Premda je u pustolovinu krenuo tragajući za slatkim užicima, lutka će na kraju do cilja dovesti gorko iskustvo. Naučit će da se prava čuda događaju, ali da nagrada nikada ne pada s neba…

U utorak, 21. travnja u 19,30 sati na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Narodno pozorište Vojdan Černodrinski iz Prilepa, Makedonija s predstavom Bertolta Brechta Bubnjevi u noći u režiji Martina Kočevskog. Tekst je na makedonski preveo Blagoja Ivčeski, scenografi su Julijana Vojkova-Najman i Filip Jovanovski, a glazbu su skladali Foltin (Branislav Nikolov, Pece Trajkovski, Goce Jovanoski). Predstavu izvode: Vladimir Gorgijoski, Ilina Čorevska, Igor Trpče, Marija Spirkoska-Ilieski, Andon Jovanoski, Aleksandar Stepanuleski, Zoran Ivanoski, Aleksandar Todeski, Milan Sekuloski, Dimitar Crcoroski, Nikola Nastoski, Nataša Naumoska, Violeta Čakarova i Dimitrina Mickoska.

Drama Bubnjevi u noći jedna je od ranijih radova slavnog njemačkog dramskog pisca i reditelja Bertholda Brechta. Preko sižea priče otkrivaju se posljedice koje rat ostavlja na pojedince, licemjerje i ravnodušnost prema drugima, kojima se brani niža srednja klasa i uopće, nesreća koju sami rat i nedostatak osobne slobode donosi. Priča je gotovo mitska, poznata u svakom ratu i u svakom vremenu: vojnik se nakon dugo godina vraća kući, da bi svoju djevojku zatekao zaručenu za drugog. Andreas je otišao u rat da bi služio cara, proveo četiri godine u zarobljeništvu i najtežim uvjetima, s jedinom željom da se vrati kući svojoj dragoj. Nakon rata se carstvo raspada, Andreas se teško probija natrag u svoj grad, dolazi sav odrpan, oguljene kože i mršav poput sablasti, da bi svoju dragu zatekao u drugom stanju, spremnu na udaju  za trgovca koji je rat, umjesto na frontu, proveo bogateći se. Okolina s prezirom gleda na odrpanog vojnika, a prostitutke su jedine koje mu pružaju utočište.

Martin Kočovski ostajedokraja  vjeran Brechtovom epskom teatru i s redateljskog aspekta: izvanredno uigran ansambl glumaca ne uživljava se do kraja u ulogu, te tako publika biva namjerno uskraćena za osjećaj katarze, što je bilo jedno od glavnih Brechtovih načela. Ritam i glazbu koji su od iznimne važnosti za ovu predstavu glumci postižu uzimajući za instrumente predmete poput čaša, boca i tanjira. Isto tako, zbog nužnosti songova u Brechtovom teatru, na sceni se nalaze glazbenici koji, pored Brechtovih songova, dok predstava prati razvoj historije dvadeseteg stoljeća, sviraju pjesme pop kulture, od francuskih šanosona do rapa devedesetih. Pokretna scenografija iznimno je funkcionalna, pogodna za masovne scene asambla, te uz glazbu, ritam i preciznu uvježbanost glumaca pridonosi stvaranju spektakla na sceni.

Predstava Dječje i lutkarske scena HNK u Varaždinu Nećko Svojeglavečko Zvonimira Baloga u režiji Barbare Rocco, premijerno izvedena 9. studenog 2008. gostovala 18. travnja u Zagrebu na 9. naj, naj, naj festivalu.

Scenografiju i lutke osmislio je Ivan Duić, kostime Barbara Rocco, scenski pokret Berislav Tomičić, skladatelj je Petar Eldan, a dizajner svjetla Marijan Štrlek.

Nastupaju: Karolina Horvat (Nećko, Beba Slon), Ivana Krizmanić (Mama Ivanka), Barbara Rocco (Susjeda Julka, Baka, Teta Cijeta, Mama Slon), Berislav Tomičić (Deda, Stric Mijo, Tata Tomislav), Beti Lučić (Papiga, Tata Slon, Medicinska Sestra)

Igor Mrduljaš o Nećku Svojeglavečku piše: »Balog i djeca dobro se razumiju. Međutim, podjednak čitateljski užitak doživljavaju i odrasli. Njih pak dohvati autorov stroj za izmicanje uporišta općepoznatim pojavama, pa ih uvuče u sugiru duhovitoga poigravanja s pojmovima i slikama pri čemu raslojavanje i usložnjavanje jezika imade ključnu gradbenu važnost.
No, Balog nije ni lak ni jednostavan pisac. Iza zaslona lakoće i pojednostavljenja izviruje, pa se nudi umu i srcu čitateljevom bogata duhovnost i životna mudrost autorova. Duh u igri, nenametljivo i tobože usput, vodi nas u bolji, pošteniji i pravedniji svijet koji možebiti jest pričin, ali nas krijepi i ohrabruje, raduje i potiče.

Sva ovako sažeto skicirana obilježja Balogova stvaralaštva označavaju i krase njegovo dramsko pismo. Davne godine 1983. praizveden mu je u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji slavnoga Boška Violića igrokaz Nećko Svojeglavečko (potaknut nekim francuskim predloškom) u kojem mama, susjeda, djed, stric, teta i cirkuski slonovi i drugi nagovaraju i darovima mame dijete da se rodi, a ono odbija sve dok mu tata ne obeća pusu.

Vragolasti stihovi brzo su i točno označili svaku dramsku osobu, uveselivši male i velike gledatelje (ove druge napose lik Đenerala koji je onodobno zbilja bio politički izazovan!), ali i ponudili nježnu dramsku priču koja je veličala ljubav kao vrhovno načelo života. Dvadesetak godina poslije, 2002. godine, Zagrebačko kazalište lutaka uprizorilo je taj igrokaz (u režiji Dražena Ferenčine), kao i njegov nastavak Kako je Nećko postao Hoćko (u režiji Zorana Mužića), prikaz nevolja u kojima se našlo netom rođeno dijete sučeljeno sa svijetom opsjednutim, ravnodušjem, površnostima i bedastoćama.«

Glas koncila od 19. V. 2008. navodi: »Svakom poznavatelju Balogove »filozofije« jasno je da će glavni razlog za to biti u voljenosti, u onome što nikad ne može biti materijalno opipljivo. Baš kao što i Balogovi »zvrkasti« stihovi, kalamburi i naizgled puke igre riječima uvijek nude puno više onoga »nevidljivoga« - kako profinjene duhovitosti, misaonosti, tako i etičnosti pa i same duhovnosti. Svega nužnog za zdravo odrastanje malenih i zdravu, toliko potrebitu zaigranost »velikih«. /.../«

23. travnja 2009. godine na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Beogradsko dramsko pozorište s predstavom Dalea Wassermana Let iznad kukavičjeg gnezda u režiji Žanka Tomića. Riječ je o crnohumornoj drami, tragičnoj satiri o duševnim ustanovama i slobodi duha. Prevoditelj je Đorđe Krivokapić, scenograf Zoran Ristić, kostimografkinja Jelisaveta Tatić Čuturilo, skladatelj Aleksandar Simić, stručni suradnik Sandra Stanković.

Glavnu ulogu Randyja P. McMurphyja tumači Dragan Bjelogrlić, jedan od najpoznatijih srpskih filmskih glumaca, a ta je uloga ujedno i njegov povratak na kazališne daske nakon gotovo desetogodišnje stanke. Uz Bjelogrlića nastupaju: Milorad Mandić (Poglavica Bromden),.Boris Komnenić (Dale Harding), Danijel Sič (Billy Bibbit), Feđa Stojanović (Cheswick), Marko Živić (Martini), Srđan Dedić (Scanlon), Savo Radović (Ruckley), Dejan Matić (Doktor Spivey), Milica Zarić (Sestra Ratched), Danijela Stojković (Sestra Flin), Vladan Milić (Bolničar Warren), Žarko Stepanov (Bolničar Williams), Zoran Đorđević (Bolničar Terkl), Jana Milić (Candy Star), Nada Macankovic (Sandra).

Let iznad kukavičjeg gnijezda u adaptaciji Dalea Wassermana postavljeno je na Broadwayu početkom 1963. godine s Kirkom Douglasom  u glavnoj ulozi. Douglas je odmah prepoznao značaj tog djela te je otkupio autorska prava, kasnije ih prenio na svog sina Michaela Douglasa koji je producirao istoimeni film u režiji Miloša Formana.

24. travnja 2009. godine u 10,00, 11,30, 16,00 i 17,30 sati na Velikoj pozornici HNK u Varaždinu gostovalo je Gradsko kazalište Žar ptica iz Zagreba s predstavom Sanje Pilić Sasvim sam popubertetio u režiji Aida Bukvić. Predstava je namjenjena osnovnim školama, a izvode je: Jan Kerekeš, Franka Klarić, Mia Biondić, Natalija Đorđević, Vesna Ravenšćak, Ana Marija Bokor, Drago Utješanović i Mitja Smiljanić.

Damatizacija popularnog romana za mlade Sasvim sam popubertetio višestruko nagrađivane hrvatske spisateljice Sanje Pilić, u središte radnje stavlja petnaestogodišnjeg dječaka Luku, koji se nalazi na važnoj životnoj prekretnici – što nakon osnovne škole?! Kako se Luka ne bi osjećao sasvim napušten u svojoj smrtnoj bolesti – pubertetu predstava će paralelno pratiti, uz njegovu stranu priče, i žensku perspektivu – priče djevojčica Zvjezdane i Mirjane. Na taj način upoznajemo tri paralelne tematski vrlo slične tinejdžerske priče, kroz subjektivno vrlo različita svjedočenja glavnih aktera.

A protagonisti predstave su: Luka - sin rastavljenih roditelja; živi s majkom i sestrom bez prisutnosti očinske figure; Zvjezdana - zgodna, pametna, naoko savršeno sretna djevojka, živi s depresivnom majkom koju je zatekla pri pokušaju samoubojstva i Mirjana - bori se s viškom kilograma i zlobnim komentarima vršnjaka na račun svog izgleda, obitelj joj je ćaknuta, brat napustio dom kako bi se pridružio Hare Krishni.

Dakle, svako od ove djece osim što se nalaze u osjetljivom životnom razdoblju - pubertetu, uz školske obveze, uz ljubavne zavrzlame, uz silnu potrebu da budu prihvaćeni od strane vršnjaka i ozbiljno shvaćeni od strane odraslih imaju i još jednu nezahvalnu i neprirodnu zadaću, a ta je – brinuti se za odrastanje vlastitih roditelja. Ovakvim dramaturškim i redateljskim pristupom vjerujemo kako će ova nagrađivana i rado čitana školska lektira zaživjeti u dinamičnoj i osnovnoškolcima bliskoj predstavi.

20. ožujka 2009. u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu svečano je otvorena izložba 1. Bienale kazališnog plakata. Na Prvom bijenalu sudjeluju autori plakata za gotovo sva hrvatska kazališta u sezoni 2007./2008.  Izloženi su (i u katalogu izložbe reproducirani) svi prispjeli plakati; na taj način izložba (i katalog) omogućuju potpuni uvid u recentno stvaralaštvo na ovom području u Hrvatskoj. To je početak; već  2. bijenale kazališnog plakata u Varaždinu neće biti ograničeno na Hrvatsku. Prvi korak biti će poziv na sudjelovanje autorima iz, zemalja u okruženju.

Varaždin je, uz Dubrovnik i Zagreb, grad s najduljom kazališnom tradicijom u Hrvatskoj. Isusovačko barokno kazalište djelovalo je ovdje bez prekida od 1636. do 1773., a prvo stalno profesionalno kazalište osnovano je 1898. Sadašnja kazališna zgrada koju je projektirao čuveni bečki arhitekt Herman Hellmer podignuta je 1873. Najstarija sačuvana perioha u Hrvatskoj je perioha varaždinske predstave Alvaros Luna od 15. IX. 1710. Tiskana je na latinskom u Grazu. Periohe su bile nešto kao plakat i program ujedno.

U drugoj polovici 20. stoljeća, osobito od 1970-ih, varaždinsko je Kazalište prednjačilo u Hrvatskoj po suvremenom kazališnom izrazu, ali i dizajnu. Od početka 1980-ih uobičajila se sintagma varaždinski kazališni plakat. Vremenski se to podudara s kazališno-dizajnerskim djelovanjem akademskog slikara i dizajnera Gorana Merkaša (1950–1996), čije ime će nositi nagrada na Bijenalu za najbolji plakat. Merkaš je kontinuirano dvadeset godina kreirao za varaždinski HNK plakate i ukupni vizualni identitet. Godine 1996. dobio je nagradu za najbolji kazališni plakat u Hrvatskoj i sudjelovao je na 3. Internationaler Theaterplakat Wettbewerb Osnabrück. Kao slikar stekao je reputaciju vrhunskog majstora crteža.

Izložba je bila otvorena do 10. travnja.