U sklopu 45. Varaždinskih baroknih večeri na Velikoj sceni HNK-a u Varaždinu u subotu, 26. rujna u 19,00 sati i u nedjelju, 27. rujna u 19,00 sati izvedena je glazbeno-scenska predstava Mislibolesnik ili hipohondrijakuš anonimnog kajkavskog autora (Le malade imaginaire, uglazbljenog od Marc-Antoinea Charpentiera). Redatelj je Ozren Prohić, dirigent Saša Britvić, scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Irena Sušac, koreografkinja Erinka Lukčec Kiko, oblikovatelj rasvjete Zoran Mihanović, jezični savjetnik Vid Balog, zbor je uvježbala prof. Dada Ruža, asistentica redatelja je Jagoda Kralj Novak, korepetitor Ante Sladoljev, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, a glazbeni producent Dragica Vitez-Fišer. Premijera je održana 16. lipnja 2015. 
U ovom projektu, koji je i dramski i operni, sudjeluju glumci: Stojan Matavulj, Vid Balog, Mitja Smiljanić, Zdenko Brlek, Ozren Opačić, Marija Krpan, Jagoda Kralj Novak, Goran Malus, Darko Plovanić, Petra Kurtela; operni pjevači: Jelena Štefanić, Ana Lice, Sofija Cingula, Siniša Galović, Ozren Bilušić, Alen Ruško; Varaždinski komorni orkestar i operni zbor HNK u Varaždinu.
Projekt Mislibolesnika iliti Hipohondrijakuša spaja dvije tradicije – jedna je kajkavska drama koja spada u korpus tzv. anonimne kajkavske drame nastale od kraja osamanaestog do kraja prve trećine devetnaestog stoljeća, a druga je tradicija francuskoga glazbenoga baroka, koji nastaje ili kao opera ili kao svojevrsne bastardni žanr što je upravo razvidno na žanru tzv. Moliereovih komedija – baleta.
O korijenima i izvorima, poticajima za kajkavsku obradu teme hipohondrije i uspostavu tipskog lika umišljenog bolesnika, podosta se pisalo i jena je od prvih referenci upravo bilo pozivanje na Molierea i njegova Umišljenog bolesnika. Upravo za tu komediju-balet glazbu je napisao Marc-Antoine Charpentier, napravivši slobodne intervencije i glazbene i dramaturške umetke koji su dijelom vezani za samu dramaturgiju komedije, a dijelom su vezani za referencijalnu funkciju premijerne izvedbe.
Anonimna kajkavska drama Hipohondrijakuš iznikla je iz više poticaja i izvora, nastala je kao udaljena referenca na Molierea, a bliže joj poticaje i izvore možemo naći u Goldonija, no razina adaptacije zasigurno izmiče velikim uzorima i stvara snažnu lokalnu priču naslonjenu na tada aktualne prosvjetiteljske trendove.
Današnje iščitavanje ove kajkavske komedije uspostavlja snažno referencijalno polje; domovina je u rasulu, starija generacija je "rasula baštinu", mladi su vidjeli svijeta i vraćaju se u svoj devastirani dom. Specifični karakteri koji puta podsjećaju na slične komedijske tipove u zapadnoevropskoj, napose njemačkoj tradiciji, no nalazimo i specifične komične likove kakvima nema uobičajenog literarnog traga. Komični likovi i komičke situacije sretno su utopljene u društveni kontekst, koji, na žalost, i danas aktualno govori o našoj i o europskoj situaciji. S druge strane nalazimo glazbene brojeve Marc-Antoinea Charpentiera koji su labavo vezani uz Moliereova Umišljenog bolesnika i dramaturški se dadu uklopiti u sličnu priču, priču o Hipohondrijakušu.
Poput opere, odnosno u ovom slučaju, komedije-baleta, Charpentierov Le malade imaginaire započinje arkadijskom slikom, nastavlja sa nekoliko brojeva duhovitog sadržaja koji su direktno igranje s orkestrom i naslanjaju se na tradiciju komedije dell'arte, uključuju se u "terapijski" dio priče umišljenog bolesnika odnosno hipohondrijakuša da bi sve završilo sretnim i skladnim glazbenim i dramskim krajem.
Dramaturškim spajanjem kajkavske slobodne adaptacije teme o umišljenom bolesniku i glazbe koja je za Moliereovu inačicu te teme napisana, spajamo dvije linije kazališnoga iskustva: onu europsku koje smo dio putem njezinih glazbenih vrhunaca i onu lokalnu, koja upravo svojim lokalnim koloritom postaje specifična i europski posebna i zanimljiva.
Ovakav spoj glazbenog i dramskog kazališta otvara put prema cjelovitom tretmanu glazbeno-scenske umjetnosti, koja postaje iznimno vrijedna u svojoj glazbenoj kao što je vrijedna i u svojoj dramskoj, odnosno komediografskoj kvaliteti. Glazbeno-scensko djelo, projekt koji je i dramski i operni, u podjeli je deset glumaca, šest opernih pjevača, operni zbor, glazbenici – Varaždinski komorni orkestar.
Generalni pokrovitelj:
Predstavu pomogla:
Mislibolesnik ili hipohondrijakuš na Varaždinskim baroknim večerima
Splitski Važno je zvati se Ernešto po Oscaru Wildeu gostovao na Velikoj sceni
U sklopu projekta Suradnja gradova tri Grgura, koji objedinjuje kulturnu ponudu Splita, Nina i Varaždina, odnosno gradove koje krase Meštrovićevi spomenici Grgura Ninskog, na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u srijedu 9. rujna 2015. u 19,30 sati gostovalo je Gradsko kazalište mladih Split koje je izvelo predstavu Važno je zvati se Ernešto Oscara Wildea i Marijane Nole u režiji Roberta Raponje. Scenografkinja i kostimografkinja je Jasmina Pacek, autor glazbe Mirko Krstičević, oblikovatelj svjetla Miho Dolina, a jezična savjetnica Magda Matošić. U predstavi nastupaju: Siniša Novković, Ivo Perkušić, Lidija Florijan, Vanda Boban Jurišić, Nada Kovačević, Vinko Mihanović, Branimir Rakić, Ana Gruica (Katarina Romac) i Bojan Brajčić (Slavko Sobin).
Važno je zvati se Ernest djelo je književnog genija, engleskog dramatičara Oscara Wilda. Komedija je premijerno prikazana u Londonu 1895. godine u St. James teatru. Važno je zvati se Ernest je hirovita romantična komedija, ali istovremeno i vrlo oštroumna društvena satira koja ima pomalo bizaran zaplet. Dvojica prijatelja zapliću se u klupko komičnih situacija koje izaziva njihova težnja za sakrivanjem vlastita identiteta. Ime Ernest u engleskom prijevodu ima simbolično značenje te označava iskrenost, poštenje, ozbiljnost kao karakternu osobinu.
Jere Duplančić, jedan od protagonista ove komedije, vodi dvostruki život. Kreirao je fiktivnu osobu – nepostojećeg brata zvanog Ernešto kojeg koristi kao vlastiti alibi za bijeg iz stvarnosti u život koji mu je prema njegovom mišljenju privlačniji. Kroz imaginarni lik Ernešta traži sva zadovoljstva koja su mu kao Jeri nedostupna. Nakon bezbroj obrta i komičnih zapleta, otkrivaju se potpuno nevjerojatne stvari. Ovo je zapravo komedija mentaliteta o potrebi čovjeka da zatomi svoj pravi identitet kako bi se učinio poželjnijim i boljim nego što uistinu jest. Ova satirička komedija jasno pokazuje autorov ciničan stav spram takozvanog visokog društva. Prikazuje ljudske slabosti, komplekse i nesigurnosti te pokušaj preživljavanja u snobovskom okružju, koje postavlja visoke kriterije i strogo određene uzuse ponašanja.
Splitska adaptacija komedije Oscara Wilda ne uključuje samo jezičnu, već i kulturno-povijesnu lokalizaciju. U ovoj predstavi likovi nisu samo promijenili imena nego i karakterne crte. Pretvorili su se u ljude našeg podneblja i na satirički način prikazuju život i običaje Splita i njegovih stanovnika u 19. stoljeću. Splitski Ernest, odnosno Ernešto oslanja se na osnovni motiv Wildeovog Ernesta ali duh komedije prilagođen je našoj sredini. Likovi razmišljaju i izražavaju se na drugačiji način, karakterističan i svojstven našem podneblju i svjetonazoru. Govor je postao oporiji, izravniji i dobio novu dozu prirodnosti i cinizma. Komičnost je prilagođena našoj publici i njezinoj aluzivnosti. Na taj način Važno je zvat se Ernešto postaje originalna splitska komedija.
